Književnik Sabahudin Hadžialić o knjizi (izdvojeno)...
Otapajaći vlastite nade u hodu ka određenju sudbine, pjesnikinja svjesno uobličava putovanje koje teži smiraju duše. Iako razumjevši određenost kraja ovozemaljskih vizija, pjesnikinja Anesa Kazić, pretočena u dva, pa čak i tri lika[1] osobnost što traže, uspješno kreira nekoliko smjernica svojih pjesničkih umotvorina. Nadahnuta svakodnevnicom koja njenu sudbinu neprekidno podsjeća na neumitni kraj, ona briljantno[2] ocrtava biljege vlastite duše isprepličući nedavno prošlost, sadašnjost, ali i budućnost.
Njena poetika je narativnog usmjerenja, tok svijesti optočen snažnim otklonom od mirenja sa sudbinom življenja nas, običnih malih ljudi. Poezija se prikazuje kao „mjera svih stvari“, ali bez nadobudne patetike, oplakivanja, naricanja i osvete, već kao svjesni odjek čovjeka koji traži odgovore na vlastita lutanja. Umjesto nje, to čini njena poezija. Ali i poetska proza, sa kojom se suočavamo u knjizi, odnosno prozna poetika, s mjerom otisnuta u tokove svijesti autorice, ali i nas, čitalaca.
Ipak, da pokušamo ocrtati[3] gore navedene likove koji bivaju istisnuti iz damara nadahnuća ove autorice. Tražeći odgovore ni jednoga trenutka ona ne mrzi, samo žali i to ne sebe. Daleko bilo. Svjesna je neumitnosti kratkoće trajanja ljudskoga vijeka, ali neprestano se pita kako nadoknaditi izgubljeno tražeći sebe u stihovima neumitne nade: „Svaki novi tren/korak ka smrti je...“
Vlastita porodica je njen tužni otklon od stvarnosti, trenutne, i tek u bijegu ka njoj ona zaista živi. Iako predočeni susret sa njom gubi smisao upravo u navedenoj neumitnosti prolaznosti, ljudske. Duh življenja opstaje, u stihovima koje kao da piše starica na odlasku suočena sa azrailima džehenemske vatre koji samo što nisu zakucali na njena vrata. Ona prepliće vlastitu sudbinu sa sudbinom mnogih dok izgara u naslovu knjige „Bez domovine“, gdje poistovjećuje zemlju kojom hodi sa dijelom vlastitog, otetog bića u nestalim osobama dragim. Umrlim, ubijenim, otetim. Od nje.
Domovina je, ipak, njena poezija, jer šta drugo joj preostaje do pokušati pronaći oslonac na posljednjem mjestu koje joj je preostalo, sama, bez domovine. ..."
------------------------------------
[1] o tome nešto kasnije
[2] konkretno, pitko, bez imalo sramežljivosti, hrabro
[3] ili iscrtati
Download kompletan književni osvrt
knjizevni_osvrt_knjige_poezije_bez_domovine_anesa_kazic_sabahudin_hadzialic.pdf | |
File Size: | 178 kb |
File Type: |
POKLONI BIBLIOTEKAMA BiH
Biografija autorice
|
|
Predstavljanje knjige poezije "Bez domovine" 7.3.2013.g. sa početkom u 19:00 sati u Maloj galeriji (staklena dvorana) Franjevačkog samostana Sv. Ante u Sarajevu, u organizaciji Hrvatskog društva za znanost i umjetnost iz Sarajeva i DIOGEN pro kultura magazina.
Promotori: Akademik, professor emeritus, prof.dr. Vladimir Premec
književnik, urednik i recenzent izdanja Sabahudin Hadžialić
|
|
Franjevački samostan sv. Ante, Sarajevo, 7.3.2013....Franciscan monastery of st. Ante, Sarajevo
Fotografije Behdžet Mesihović, Sarajevo...
Dio govora Akademika, professora emeritusa, prof.dr. Vladimira Premeca
Tamo,
gdje nema sjećanja,
tamo nema ni mene.
Tamo
gdje su sjećanja
bez domovine ostala
tamo sam i ja svoj dom izgubila.
Refleksija o subjektu identiteta zasnovana na sjećanju, objektivno pripada pravnim naukama, ali i historiji toka svijesti, kao u Augustinovim Ispovijestima, javlja se u ovom stihu radikalno kao teza o postojanju bez sjećanja, koje istovremeno znači i negaciju nevlastitog subjektiviteta. Tok refleksivne pjesme dotiče užas historije u kojoj povijest subjektiviteta biva svedena na sjećanje bez domovine, pa to onda znači storiju o izgubljenom domu, storiju opjevanu u grču i sjeti, u patnji i lamentu nad ruinom i sjećanje na bitno čega više nema. Ako je bitno ono po čemu nešto jest baš to što jeste, onda bitno u poeziji Anese Kazić prema njenoj refleksiji više ne postoji, ali shvaćeno gramatički u dimenziji prošlosti-sadašnjosti i budućnosti, ono pripada prošlosti i sjećanju na njegovo postojanje, ono pripada sadašnjosti i tjelesnom oku koje ga gleda kao kataklizmu, i ono će pripasti nadolazećem vremenu koje mi omogućuje nadu nasuprot svoj skepsi-sumnji bez vizije.
gdje nema sjećanja,
tamo nema ni mene.
Tamo
gdje su sjećanja
bez domovine ostala
tamo sam i ja svoj dom izgubila.
Refleksija o subjektu identiteta zasnovana na sjećanju, objektivno pripada pravnim naukama, ali i historiji toka svijesti, kao u Augustinovim Ispovijestima, javlja se u ovom stihu radikalno kao teza o postojanju bez sjećanja, koje istovremeno znači i negaciju nevlastitog subjektiviteta. Tok refleksivne pjesme dotiče užas historije u kojoj povijest subjektiviteta biva svedena na sjećanje bez domovine, pa to onda znači storiju o izgubljenom domu, storiju opjevanu u grču i sjeti, u patnji i lamentu nad ruinom i sjećanje na bitno čega više nema. Ako je bitno ono po čemu nešto jest baš to što jeste, onda bitno u poeziji Anese Kazić prema njenoj refleksiji više ne postoji, ali shvaćeno gramatički u dimenziji prošlosti-sadašnjosti i budućnosti, ono pripada prošlosti i sjećanju na njegovo postojanje, ono pripada sadašnjosti i tjelesnom oku koje ga gleda kao kataklizmu, i ono će pripasti nadolazećem vremenu koje mi omogućuje nadu nasuprot svoj skepsi-sumnji bez vizije.